Ja imam djecu od 15 i 13 godina. Svaki trenutak s njima mi je poseban. Pogotovo kada su sada “veliki”. Obadvoje su me prerasli, pa su veliki. Bilo mi je jako teško kada su bili mali. Stalno bolesni, ali ne obične dječje bolesti. Sin je imao epilepsiju, a kćer upalu zglobova i još 3 popratne bolesti.
Hvala bogu, to smo sve sanirali, pa su sada “zdravi”. Sada me najviše brine nasilje među djecom. Sin je u đačkom domu u Zagrebu, pa se za njega više bojim, mada ni u Vrbovcu gdje mi kćer ide u osnovnu školu, nije sve sjajno. Velika je prisutnost raznih vrsta droge, a to me najviše brine.
Još mi smeta što ja sa svojom plaćom (koja je još uvijek na vrijeme) ne mogu priuštiti djeci sve što bi htjela. To mi je najteže. A najljepše mi je što to moja djeca shvaćaju i nikad ne traže više. Da imam mogućnosti (prvenstveno financijske) imala bih još djece.
Ali…moja djeca su moje blago, radost, nekad briga. A to što kažu: “mala djeca, mala briga, a velika djeca, velika briga” – to uopće nije istina. Ja imam veliku djecu i uvjek su mi briga, ali sada su ipak manja briga. Sada oni brinu za mene. Velika su mi pomoć, podrška i prijatelji. Kada mi je teško, uvijek su tu. Kada sam sretna, tu su da podijelim sreću s njima. U životu nisam imala takve prijatelje.
Ponosna sam na njih, jer najteži posao na svijetu je odgoj djece, a ja mislim da sam stvorila pristojne, lijepo odgojene mlade ljude, koji nemaju predrasuda. Hvala svima koji će ovo pročitati. Hvala na mogućnosti da se mogu pohvaliti svojom djecom. Mogla bi još pisati o njima, o mojim anđelima, Matiji i Nikolini, ali za to bi trebala knjiga.
Mama Renata
(FOTO: Ilustracija)
