kad"Sve se događa s razlogom", "Mlada si, pa stigneš imati još djece", "Što se brineš, imat ćeš drugo dijete", "Jesi nešto krivo jela ili radila", "Ma jednostavno zaboravi i kreni dalje" - ove i slične riječi "utjehe" nisu ono što vaša prijateljica želi čuti ako je izgubila željenu bebu u sponatanom pobačaju, pa čak i ako ste najbolje mislili i željeli joj pomoći.
Gubitak bebe u bilo kojoj fazi trudnoće, pa čak ako se dogodio odmah na početku, kod žene koja je silno željela postati majka, izaziva osjećaje tuge, potištenosti, krivnje, ljutnje i cijeli niz teških osjećaja. Stoga ju navedeni komentari u tom osjetljivom razdoblju mogu dodatno povrijediti i uvjeriti da ju najbliži ne razumiju i da ne mogu shvatiti njezinu bol.
No ne treba osuđivati ni prijatelje i članove obitelji koji se ne snalaze u tim situacijama, koji ne znaju što bi rekli, ili pak u neugodnosti kažu nešto krivo ili ne kažu ništa. Kao društvo, mi se općenito osjećamo vrlo nelagodno kad trebamo razgovarati o smrti ili gubitku, a posebno smo izgubljeni kada trebamo razgovarati o smrti (nerođene) bebe ili djeteta. Teško nalazimo riječi, ne možemo shvatiti niti objasniti, bojimo se smrti i izbjegavamo o njoj govoriti u bilo kojoj prilici.
Stoga ne čudi da kad i želimo najbolje, kad želimo utješiti i reći nešto dobro i lijepo, ponekad to izađe iz nas na krivi način. Nismo svjesni da su osobe koje su u tuzi jer im je oduzet san roditeljstva, jednostavno osjetljivije na riječi koje im upućujemo. Zbog raznih komentara, neke će se žene još više povući u sebe i prestati govoriti o traumi koju su proživjele, što nikako nije dobro za njihovo emocionalno zdravlje.
Spontani pobačaj u našem je društvu tabu tema. I mnogi misle da je to privatna stvar svakog para o kojoj ne treba previše i preduboko razglabati. Istina je da se nema puno toga za reći o uzrocima, odnosno razlozima zbog kojih je žena izgubila dijete. U većini slučajeva točan uzrok pobačaja se ni ne može se utvrditi, no oko 70% pobačaja u prvom tromjesečju i oko 20% u drugom tromjesečju uzrokuju razne kromosomske anomalije. Ostatak je nepoznatog uzroka, dok u vrlo malom postotku pobačaj uzrokuje životni stil majke i nesretni događaji (prometne nesreće, ovisnosti, padovi i sl.)
Ono o čemu se može govoriti su osjećaji koji su ostali nakon gubitka, kako ih "probaviti", umiriti se i nastaviti dalje.
Što nikako ne govoriti?
Na vrhu liste nepoželjnih rečenica kada razgovaramo s ženom koja je izgubila dijete su: "Tako je valjda trebalo biti" ili "Možda je tako najbolje". Tim rečenicama insinuira se da nešto očito nije bilo u redu s djetetom i da je bolje ovako, nego da se rodilo bolesno ili deformirano. No žene koje tuguju za svojom bebom, iako je ona razvojno bila još samo fetus, ove rečenice neće utješiti. One ne osjećaju da je tako trebalo biti, niti da je bolje da nemaju bebu ako s njom nešto nije u redu. U velikoj želji da postanu majke, s njihovom željenom bebom sve je od početka savršeno. U njihovim mislima ta, i upravo ta, i samo ta beba bila je savršena i jedini scenarij koji je trebao biti jest da se ta, i upravo ta beba rodi.
Žena nije izgubila samo plod, već i san, želju i budućnost kakvu je željela, pa se neće utješiti rečenicom da je "tako trebalo biti". I sigurno vam želi reći: "Ne, nije tako trebalo biti!" Uz sve to, ženu će mučiti sumnja da možda doista s njezinom bebom nešto nije bilo u redu, a potom krivnja što joj nije mogla pomoći.
Još jedna verzija ovakve komunikacije je i rečenica: "Bolje da se dogodilo sada, nego kasnije". Ta rečenica također insinuira da s djetetom nešto nije bilo u redu. Osim toga, umanjuje ženine osjećaje jer između redaka šalje poruku da bi zapravo trebala biti sretna da nije ispalo još i gore. Time se ženi ponešto oduzima od njezinog prava da bude tužna do razine do koje treba biti tužna.
Mnoge žene ulažu puno snova, mašte, energije i osjećaja u ideju da će postati majke još puno prije no što ostanu trudne ili se beba rodi. Za njih nije važno jesu li bebu izgubile u 4., 11. ili 25. tjednu trudnoće. Tuga je tuga i manifestira se na različite načine.
Rečenica "Uvijek možeš imati drugo" ili "Mlada si, imat ćeš ti još djece" problematična je iz više aspekata. Kao prvo, nikada ne znate koliko je paru zapravo trebalo vremena da začnu dijete, što su sve zbog toga prošli i koliko su nade u njega položili. Zaključiti olako kako ne trebaju brinuti i žaliti jer mogu pokušati ponovno i ponovno, može itekako povrijediti. Isto tako, oni ne žele drugo dijete, jer žele baš ovo koje su izgubili. Možda će ga jednog dana i željeti i doista pokušati ponovno, ali u ovom trenutku oni žaluju za baš tim konkretnim djetetom koje su s toliko veselja čekali. A potom izgubili. Bebe nisu roba, pa da bi bile olako zamjenjive i ako se izgubi jedna, brže bolje ju se može i treba nadomjestiti drugom.
Nadalje, izjava tipa "Tako je bog htio" ili "Bog je želio još jednog anđela" neće ništa značiti nereligioznim osobama. Vjernici će možda u ovim rečenicama pronaći utjehu, ali tuga neće odmah nestati.
"Hvala bogu što već imate jedno dijete/djecu" također je vrlo povrjeđujuća rečenica. Ona u potpunosti poništava važnost postojanja djeteta, odnosno živog bića koje su roditelji već smatrali osobom i članom obitelji od trenutka kad je test za trudnoću bio pozitivan.
Što možemo reći kako bi utješili nekog tko je izgubio bebu?
Najbolje što možemo učiti je biti iskreni. U redu je reći: "Žao mi je. Ne znam uopće što reći u ovom trenutku, osim da sam tu za tebe/vas ako želite o bilo čemu razgovarati ili ako ti treba društvo."
Na taj način iskreno se povezujemo s tom osobom, ne pravimo se da znamo kako se osjeća, ne unosimo dodatnu dramu, ne povrjeđujemo i ne produbljujemo tugu i bol, ali nudimo pomoć i otvaramo prostor u koji ta osoba može zakoračiti ako ima potrebu govoriti o pobačaju, osjećajima ili joj jednostavno treba netko da s njome šuti.
Ako niste osoba od velikih razgovora, možda je bolje da se ne nudite u tom smislu, već možda u praktičnom. Ponudite neku praktičnu pomoć: "Uzela bi tvojeg Ivana sutra u igraonicu s nama da se ti malo odmoriš" ili "Skoknut ću ti u ljekarnu kupiti tablete" ili "Idemo u šetnju pa ćemo usput kupiti sve što trebaš". Često nije dovoljno reći "zovi me ako nešto trebaš", jer većina to neće učiniti pa makar se utapali u tugi, pa budite proaktivni i ponudite konkretnu pomoć.
I na kraju, budite prisutni. Ne dozvolite da pobačaj bude tabu tema između vas i osobe do koje vam je stalo. Neka vam ne bude neugodno. Ponudite svoje vrijeme i pažnju i to je najljepše i najbolje što u tim trenutcima možete učiniti za dragu osobu koja pati.