I iskoristiti priliku da vam ispričam kako smo se nakon Mašinog četvrtog rođendana lijepo opametili.
Svaki se pristojan dječji rođendan sastoji od dva dijela; strateške pripreme eventa i same izvedbe istog. Bilo je to nekako ovako...
Strateška priprema - Event Rođendan
Za Mašin četvrti rođendan, koji smo proslavili prije dva - tri proljeća, odlučili smo se za umjerenost. Jednoglasno smo se složili da ove godine neće biti vatrometa, pokušali objasniti Dedi Beri da ne mora naručivati janjetinu, jer da neće biti ručak, nego ljude zovemo na kolače, a i odlučili smo se za manji broj gostiju. Prvotan je popis iznosio četrdeset uzvanika. Onda je nazvala Starka i rekla da Baka Marica ipak neće doći – jer se neće miješati među mlade i nije bila na trajni – 39, pišem... -al bi Biba jako htjela doći jer - znaš da ona Mašu obožava - 40. Tu sam oštro podvukla crtu. Dok telefon nije opet zazvonio. Biba bi jako rado povela i Tetu Vetu – obavijestila me Starka - jer - da ju baš taman taj dan vozi kod frizerke, a frizerka baš slučajno taman ima salon blizu nas. 41. Taman. Popis moramo rezati. Nema druge.
Nakon što smo s popisa izbacili poštara, kolegu s posla kojem je Muž prije dva mjeseca u prolazu uz kavu na automatu pokazao slike svoje Princeze Maše i usput ga pozvao na rođendansku zabavu i neke rođake iz Australije - popis se smanjio na 35 uzvanika.
Pihhh – šta je to za naših 50 kvadrata!
A zašto ne bi jednostavno išli u igraonicu, upitat će se Čitatelj na ovom mjestu?
- A, ne, ne – ove godine ostavljat pare u igraonicama nećemo. - odlučno sam ustvrdila nakon što sam za Mašin treći rođendan i dva sata dječje zabave u igraonici iskeširala tisuću kuna. - Mama, bilo je super, svirali su neki rock! – rekla mi je Maša kasnije te večeri, dok smo se autom vraćali iz igraonice, pjevušeći razdragano U sobi 202 šampanjac opija... Možemo mi to i sami.
Kad sam ja bila mala, stvari su s dječjim rođendanima stajale ponešto drugačije. Dolazak na dječji rođendan bio je strogo uvjetovan s nekoliko kriterija:
1. Na rođendan su mogli doći samo klinci iz Ulice. Ako si živio iza ugla naše Ulice – žao mi je, ništa od toga. Jedino ako si sa slavljenikom bio u krvnom srodstvu. U obzir je dolazilo samo drugo koljeno – bratići i sestrične. 2. Mogao je doći onoliki broj djece koji je stao na smeđi kauč za slikanje.3. Morao si biti dijete.
Odraslih nije bilo. Mislim, bili su oni tu negdje. Konkretno, sjedili su u susjednoj prostoriji, obavijeni gustim nikotinskim oblakom, svako toliko ispresijecanim veselim kikotanjem i zveckanjem čaša te kratili vrijeme – Pričama za odrasle. Jedina odrasla osoba koju ste na rođendanskim slikama s Kauča mogli vidjeti bila je neka Baka, to jest njezina ruka u crnom ili tamnosmeđem rukavu koja brani Slavljeniku da proguta plamen sa svjećice ili pak drži Dijete Koje Plače. Na svakoj je rođendanskoj slici, naime, obavezno bilo i jedno Dijete Koje plače. I Bakina ruka koja ga sprječava da se iz drugog reda ne baci na Slavljenika - i uništi fotografiju. Jer fotografija nije moglo biti više od pet – šest.
Sve slike s mojih dječjih rođendana izgledaju gotovo isto – osim jednog detalja - svjećica na čokoladnoj torti; Smeđim plišem presvučen kauč. Djeca poslagana u dva reda. Gornji red: Seka Tina u bijeloj košuljici i tamnoplavom šosu. Do nje mala Goga iz Kuće do, u točkastoj košuljici i smeđim samtericama. Do Goge stoji njezina starija sestra Sandra koju su svi zvali Dada. Pokraj Dade stoji neki skandinavski dječak bijele kose i plavih očiju - bratić Darko. Darko se, s krokodilskim suzama koje frcaju po cijelom gornjem redu, pokušava baciti na Slavljenicu i uništiti fotku – Dijete Koje Plače. I da, ruka Bake Marice, u gornjem desnom uglu - pridržava bratića Darka. Svi imaju identične frizure na kahlicu. I rumene obraze od skakanja po namještaju. Kako u to vrijeme nisi mogao unajmiti animatora, klinci su se za zabavu snalazili sami.
Donji red: S lijeve strane mala Renata koju su svi zvali Gigi – iz Dvije kuće dalje. S desne strane sestrična Željka u satenskoj crvenoj košuljici s plavom leptir - mašnicom i kariranom šosiću. A u sredini - Gogina i Sandrina najstarija sestra Mirjana koja u krilu drži Slavljenicu – mene - u rođendanskom odijelu – crvenim hlačicama na tregere i kariranoj crveno - bijeloj košuljici. Nikoga od odraslih očito nije smetalo što se Slavljenica malo previše približila upaljenoj svjećici na Torti i što se bratić Darko ipak uspio istrgnuti iz Bakine ruke. Tako da na jedinoj slici sa svog drugog rođendana izgledam kao gutačica plamena na koju se iz gornjeg desnog ugla pokušava obrušiti razjareni plavokosi dječak iz Skandinavije. Valjda više nije bilo filma.
Bilo kako bilo, osvanuo je i dan Mašinog četvrtog rođendana. Sunčana proljetna subota. Tako nam bar kažu, jer Muž i ja te subote nismo vidjeli ni Sunca ni Mjeseca. Ustala sam tog dana u cik zore i odbauljala do špareta skuhati uobičajenih pola litre kave.
Plan je bio sljedeći: Ustati u cik zore. Popiti pola litre kave. Pospremiti stan. Ništa posebno - pa ne dolaze mi gosti gledati paučinu na stropu – sat – dva maksimalno. Poslati Muža u Dućan po pivo. Sve ostalo već smo nabavili. Narezati sve što treba narezati. Našminkati se, urediti i goste dočekati u najljepšem izdanju - što je moguće manje sličeći na izmoždenu spremačicu koja od zore riba stan.
Mačji kašalj. Najteži je dio strateških priprema odrađen već prošli tjedan. Sastojao se od objašnjavanja (Pra)Baki Marici, Dedi Beri i Baki Keti da smo se, molim lijepo, odlučili za umjerenost i da ove godine ne radimo rođendanski ručak. Nisu to baš najbolje prihvatili. Vidite, svaka je proslava u našoj obitelji neminovno uključivala i slavljenički ručak. Bilo da ste slavili rođendan, dobili posao, unajmili stan, diplomirali, dali stan u podnajam, pali godinu, imali godišnjicu braka, ili dobili otkaz – to se moralo obilježiti slavljeničkim ručkom. Ručak je obavezno uključivao; Juhu s rezancima. Zabrinjavajuće količine mesa. Francusku salatu.
Prošlog me ponedjeljka tako nazvala Baka Keti i pitala kad u subotu trebaju doći na ručak. Obavijestila sam ju, hineći nehajnost, da ručka nema i da će biti samo kolači i nešto za narezat.
- Kak to misliš, neće bit ručka? - Ne razumijem. - odvratila mi je zbunjeno.
Objasnila sam joj u par rečenica. To je popodnevno druženje. Nitko nije gladan. Ne mora uvijek biti juha. Malo kolača, malo za narezati i to je to. - Aha – Keti će s druge strane nekako izgubljeno - A dobro, kako vi kažete.-
U utorak popodne nazvao me Deda Bero i rekao da je on već naručio janjetinu i da mu je sad nezgodno otkazivati. Ručka nema. Nije nitko gladan. Malo ćemo nešto narezati, kolači i to je to. – objasnila sam mu u par rečenica. - Hmh - hmknuo je s druge strane linije i promrmljao još nešto frčući zabrinuto brkove.
U srijedu popodne nazvala je Baka Marica da me izravno pita hoće li ona onda raditi juhu s rezancima ili ne, neka joj to neko kaže. Do petka je vladalo zatišje. Već sam pomislila da su kapitulirali. A onda je u šest navečer zazvonio telefon.
- Čuj... - počela je Keti taktički... - mislim, ako nemate novaca... mi ćemo platiti sve... - Objasnila sam joj sve. U par rečenica.
Bilo kako bilo, U 7:30 ujutro te rođendanske subote pokazalo se da spremanje stana ipak neće biti mačji kašalj. Krenuvši prebrisati kuhinju, uočila sam iza friždera neku prljavštinu. Pozvala sam Muža da pomakne malo sve elemente, jer da to sredimo kad smo već tu. Imala sam, sve u svemu, još dosta vremena. A i on. Morao je još samo u dućan po pivo. Muž je usput iznad friždera uočio veliku mrlju od vlage pa je donio kantu i malo boje da to pokreči. I napomenuo da mora još samo u dućan po pivo.
Oko pola jedanaest sam se bacila na kupaonicu, a Muž je, kad je već tu s kantom, malo pokrečio i onaj zid iza kauča. Oko pola dvanaest, čisteći fuge u kupaonici, predložila sam Mužu, da, kad smo već tu, skinemo one puknute pločice u kupaonici iznad umivaonika. Taman kad je Muž zaustio da ne zna hoće li stići jer mora u dućan po pivo – zazvonio je telefon. Bila je to Keti - s genijalnom idejom.
- Čuj... ja bi ipak napravila mrvicu francuske jer kghgmg .... ovdje se odjednom zakašljala – je Deda Bero... kghgmh.. kupio malo janjetine. Kgmhh.- U tri smo tu. Pola četiri najkasnije. Boook! - zacvrkutala je za kraj veselo.
Nisam imala vremena ni snage za donkihotovsku borbu s janjetinom i francuskom jer je uto u dnevnu sobu uletio Roko, odjeven u svoju najbolju bijelu košulju i donji dio trenirke, noseći u rukama leptir mašnicu i kroz suze mi pantomimom davao do znanja da mu istu stavim oko vrata.
Maša je u međuvremenu besciljno bauljala po stanu u svim smjerovima, puhala balone i na stol pretrpan krpama i sredstvima za čišćenje počela postavljati tanjure. I svakih deset minuta pitala: - Kad će doć gosti?
A di je bio Grga? Grga je u to vrijeme još prigodno bio u trbuhu. Nikad ne radi probleme, taj Grga.
Oko jedan sam napravila pauzu i kritički pogledala oko sebe – planirala sam još oprati prozore, popeglati zavjese, obojati dvorišnu ogradu, pospremiti malo podrum, razgrnuti tri mašine veša, staviti jednu da se pere i poslati Muža po pivo. Činilo mi se nekako da imam još ohoho vremena. I tako, minutu po minutu, fugu po fugu, pločicu po pločicu, i subotnje se jutro odjednom pretvorilo u subotnje poslijepodne. Pogledala sam na sat; 15.45. I obuzela me panika. Dnevna je soba sve više ličila na neko napušteno gradilište na rubu gradu, a sve manje na poprište dječje zabave.
Hitro sam s kauča zgrabila neispeglanu hrpu veša i spremila ju u špajzu, na prljave prozore nabacila zgužvane zavjese i usput podviknula na pauka koji je planinario po slici iznad kuhinjskog stola. Lijepo sam uzela dnevnu sobu i bacila ju u spavaću sobu, spavaću sobu prenijela na balkon, navukla na sebe traperice za van, uvukla trbuh, našminkala lijevo oko i - zvono je na vratima zazvonilo...
Piše: Mihaela Šego
Autorica crteža: Lucija Šego
* * * * *
Mihaela Šego blogerica je i majka troje djece. Dolazi iz bajkovitog grada na četiri rijeke, a trenutno živi i radi u Zagrebu. U slobodno vrijeme, koje obično nastupa kad djeca odu spavati - mašta, smišlja, promišlja, razmišlja i - piše blog Raščupane priče ili Kako stvari stvarno stoje.
Raščupane priče nisu priče o djeci. Ili savjetnik o tome kako ih odgajati. Raščupane priče su priče o djeci koja ponekad misle da su odrasli i odraslima koji se tu i tamo ponašaju kao djeca. One opisuju zgode i nezgode djece koja samo pokušavaju biti djeca i odraslih koji se samo nastoje ponašati odraslo. Pričaju nam o njihovom suživotu i različitim čupavim, razbarušenim i raščupanim situacijama u koje odrasli i djeca svakodnevno upadaju, i iz njih, manje ili više spretno, svako malo ispadaju.
Maštovite i neobične, dovoljno stvarne i samo mrvicu nestvarne, ove priče inspiraciju crpe iz obiteljske svakodnevice koja u autoričinoj (pre)bujnoj mašti postaje – još malo raščupanija.
Pratite mamu Mihaelu na njezinom blogu - Raščupane priče.