Svakoga dana, kada je vani sunce, medvjedić Fredi odlazi u park. Park se nalazi u blizini njegove kuće. Tamo ga čekaju njegovi najbolji prijatelji – ježić Bubi i zeko Dugouško.
– Bok Fredi! – pozdravio ga je Dugouško.
– Bok prijatelji! – jedva sam čekao da vas ponovno vidim! – sretno je pozdravio Fredi.
– Fredi, jesi li donio svoj novi autić na daljinsko upravljanje? – upitao je ježić Bubi.
– Jesam, i jako je brz! – pohvali se Fredi – Dođite, ovdje ćemo nacrtati cestu za utrku.

Tri prijatelja su uzela krede i nacrtali dugačku cestu za utrku. Označili su start i cilj.

– Ja ću svoj autić staviti prvi na start, onda Bubi ti stavi svoj autić do mojega, a ti Dugouško svoj stavi da bude treći u redu! – zapovijedao je Fredi.
Dok je Fredi okrenuo glavu, Dugouško se požurio, preduhitrio Fredija i postavi svoj autić prvi.
– Ne! – viknuo je Fredi – rekao sam da ću ja prvi!

Prijatelji su postavili autiće onako kako je Fredi rekao i utrka je mogla početi kad je on dao znak.
– Tri, četiri, sad!!!

Zeko Dugouško je vrlo brzo i spretno vozio svoj autić. Brzo je sa svojim autićem prošao kroz cilj, ali tada se dogodilo nešto neočekivano.
– Auuuuuuuu!!! – uzviknuo je i primio se za šapu – to me boli!!! – zaplakao je.
Od silne ljutnje što je Dugouško brži od njega, Fredi ga je ugrizao za šapu. Tužan i u suzama Dugouško je odskakutao svojoj kući.

– Fredi, što si to učinio? – zabrinuto ga je upitao ježić.
– Ja sam trebao pobijediti, a ne on. – promrmljao je Fredi, pognuo glavu i gledao u pod.
– Fredi vidim da ti je stvarno važno da ti pobijediš, ali nemoj se ljutiti, sada je pobijedio Dugouško, a drugi put ćeš možda ti pobijediti. Važno je da se igramo i dobro zabavljamo – reče ježić Bubi i nastavi – Dugouško je sad jako tužan i boli ga.

Medvjedić Fredi je i dalje šutio i gledao u pod, nije želio razgovarati s ježićem. Podigao je svoj auto i uputio se kući.
U krevetu, pred spavanje, dugo je razmišljao o ježićevim riječima.
– Znam da sam pogriješio, sutra ću pozvati svoje prijatelje na igru i ispričati se Dugoušku! – pomislio je, a onda je utonuo u san.

Odmah ujutro posegnuo je za telefonskom slušalicom i pozvao prijatelje da dođu k njemu na igru. Ubrzo nakon poziva začulo se zvono.
– Ding, dong!
Medvjedica Lili, Fredijeva majka, otvorila je vrata.
– Dobar dan! – uzviknuli su jednoglasno Dugouško i Bubi.
– Dobar dan! – pozdravi ih Lili – Uđite! Fredi vas čeka u svojoj sobi!

Fredi je imao veliku sobu punu raznih igračaka. No za svoje prijatelje je pripremio lego kocke jer je znao da se oni jako vole igrati s njima.
– Bok Fredi! Stigli smo!
– Bok prijatelji! Drago mi je da ste došli na igru – rekao je medvjedić.
– Dugouško, jako mi je žao što sam te ugrizao za šapu, bio sam ljut, ali sada znam da to nije bilo lijepo od mene. Oprosti!
– Da, Fredi, jako me boljelo i bio sam tužan, ali opraštam ti – prijateljski je rekao Dugouško – idemo se igrati!

I tako su njih trojica započeli graditi kockama kao pravi graditelji.
– Pogledajte kakvu sam veliku kuću napravio! – uzviknuo je Fredi.
– A ja sam napravio brod! – reče Bubi.
– To ti nije brod! – važno će Fredi
– Je, to je brod!
– Nije!
– Je!
– E baš nije! Brod se tako ne gradi! – ljutito će Fredi, uzme Bubiju brod iz ruke i rastavi ga.
Ježić Bubi je zaplakao.

Medvjedica Lili začula je glasan plač, zabrinuta, brzo je došla u Fredijevu sobu vidjeti što se to događa.
– Što se ovdje dogodilo?
– Ja sam sagradio brod – rekao je Bubi tužno i kroz suze – A Fredi je rekao da to nije brod i potrgao ga je!
– Ali mama, brod se tako ne gradi – počeo je objašnjavati Fredi – on ne zna napraviti brod!
– Fredi, tvoj prijatelj je napravio brod najbolje što je znao, nije lijepo što si mu potrgao brod, vidiš kako je sada žalostan! – reče medvjedica Lili.

Fredi se osjećao krivim što je potrgao brod, a i njegovi prijatelji su se naljutili na njega i otišli svojoj kući. Nisu se više željeli s njime igrati. Baš se osjećao loše.
– Mama nisam htio, stvarno mi je jako žao! – tužno će Fredi.
– Vidim da ti je žao Fredi, no jako si rastužio svoje prijatelje svojim ponašanjem! – reče medvjedica Lili – Razmisli što možeš učiniti kako bi to ispravio.

Nekoliko dana Fredi nije vidio niti čuo svoje prijatelje. Shvatio je kako je pogriješio i kako ne može uvijek biti sve po njegovom. Shvatio je i kako nije važno tko je prvi i kako on nije baš uvijek najbolji u svemu. Prijatelji su mu nedostajali sve više.
Dok se tako sam igrao u svojoj sobi začuje poznate glasove iz obližnjeg parka. Brzo potrči prema prozoru.
Prepoznao je glasove svojih prijatelja koji su se utrkivali s autićima na daljinsko upravljanje. Brzo potrči po svoj autić i uputi se prema parku.

– Dugouško, Bubi, bok! – glasno je pozdravio Fredi.

No prijatelji se nisu obazirali na njegov pozdrav.

– Hej! Došao sam se igrati s vama, jako mi nedostajete! Žao mi je zbog mog ponašanja, znam da nije bilo u redu. Priznajem, pogriješio sam. Hoćete li mi oprostiti? – upita Fredi
– Lijepo je da si nam se ispričao, opraštamo ti. I ti si nama jako nedostajao – reče Bubi.
– Dođi se utrkivati s nama! – pozove ga na igru Dugouško.

I tako su tri prijatelja postavila aute na startnu liniju. Ovaj put je Dugouško odredio kojim redom će složiti aute, a Bubi je dao znak za početak.

– Tri, četiri, sad!!!

Ovaj put je auto ježića Bubija prvi stigao na cilj.

– Bravo Bubi!!! – veselo su uzviknuli.
– Dugouško! Fredi! Bubi! Dođite! – zvala ih je medvjedica Lili s prozora – Ispekla sam sočne čokoladne keksiće!

Nakon što su se zasladili keksima, Fredi im predloži:
– Hajdemo zajedno sagraditi veliki brod!!!

Autorica priče: Nikolina Pleša