Neka sveta tišina bila je u sobi, ali Balončica se probudila i prvo pogledala prema prozoru u kojemu su stajale njezine čizmice. Bile su čiste i sjajne, a iz čizmica su virili slatkiši. Šareni paketići bombona i čokoladnih štapića. Bio je tu i paketić slasnih keksa, istih kakve je baka znala ispeći, ali i lijepa slikovnica naslonjena na čizmice, jedna lutkica i mali porculanski slonić. Bila su tu i dva balona u obliku čarapa, i veliki balon koji je sličio Svetom Nikoli.

Nije dobila niti jednu zlatnu šibu. Ma ne, nije ona bila zločesta. Sviđale su joj se zlatne šibe sa šarenim mašnicama i lijepo bi izgledale u onoj praznoj vazi na vitrini. Ali sada je samo slonića od porculana pospremila na vitrinu pored prazne vaze.

No šarena slikovnica baš ju je obradovala! Malo je pogledala slike kad je mama otvorila vrata.

– Dobro jutro mama! Pogledaj moje čižmice! Pune su svega! Oh, hvala Svetom Nikoli. Sve je lijepo, svi darovi, ali slikovnica mi se najviše sviđa. Ima puno priča, ali i pjesmica. Baš mi se sviđa! Molim te kad ćeš imati vremena, da mi čitaš – skakutala je veselo Balončica oko mame.
– Naravno dušo – pomilovala je mama skakutavu, malu, veselu glavicu. Začulo se zvono na vratima, a tata je otvorio. Došla je baka, pa su mogli sada svi zajedno na doručak.

Balončica je ushićeno ispričala baki što joj je sve donio Sveti Nikola i kako joj se najviše sviđa lijepa šarena slikovnica.
– Kad dođem k tebi donijet ću slikovnicu, a ti ćeš mi onda čitati bako – veselo je i uzbuđeno brbljala.
Vani je bio oblačan, maglovit i hladan dan. Snijega nije bilo. Poslije doručka baka je pričala kako je to nekad bilo u njezinom selu, kad je ona bila mala. Kada je dolazio Nikola, pratio ga je Krampus. Crna spodoba koja je bila opasana lancima, s kojima je zvonio tako glasno da su svi znali da dolaze. Na leđima je nosio crnu vreću, punu zlatnih šiba. Bile su namijenjene djeci koja nisu slušala roditelje, koja nisu dobro učila, koja su lagala i često posjećivala voćnjake susjeda kriomice uzimajući voće.

Sveti Nikola imao je bijelu bradu i dugačku bijelu halju, a na glavi visoku zlatnu kapu. Na leđima je nosio bijelu vreću, punu šarenih poklona djeci koja su ih svojim ponašanjem zaslužila. Isto tako nosio je poklone siromašnoj djeci, koja nisu imala obitelj.
– Uvijek se rado sjećam tih dana prosinca – pričala je baka. Svi smo se veselili danima prije Božića. Kićenju bora, slami pod stolom u kuhinji, sijanju pšenice. Ali i zime su bile snježne, pa smo mi djeca imali puno igranja na snijegu. Da bili su to dani u godini koje najradije pamtim. – pričala bi baka još, ali trebala je s mamom pripremati ručak i pospremiti kuhinju poslije doručka.

Tata je otišao počistiti auto i pospremiti garažu. Balončica je ostala sama. Uputila se u svoju sobu. Kad je otvorila vrata, baloni su se veselo zanjihali. Veliki balon koji je sličio Svetom Nikoli, klimnuo je glavom kao da pokazuje prema slikovnici i kao da je htio reći da će joj slikovnica biti dugo vremena najljepše društvo.

 

*   *   *

O autorici

Ljerka Varga rođena je u Bjelovaru 1945. godine. Autorica je dvije zbirke poezije (Stope u prašini, Pospremi me u dušu), a mlađi je čitatelji znaju kao autoricu priča i pjesmica za djecu. Izdala je tri slikovnice za djecu u stihovima: Šuma do bora, Priče iz vrta, Pustolovine mede od zelenog pliša.

U pripremi su još dvije slikovnice, Priče ispod plavog neba i Priče o Balončici te dvije zbirke poezije za djecu, Srce puno ljubavi i Šešir pun snova.

Sve svoje slikovnice Ljerka je sama i ilustrirala.

Ukoliko vam se sviđaju njezine priče i pjesmice za djecu, pratite blog Moj medo zeleni te Facebook stranicu Pustolovine mede od zelenog pliša.