Dan je bio hladan, kasnojesenski. Balončica je gledala kroz prozor u dvorište. Voćke su već danima bile bez lišća. Osjećala se skora zima. Na granama je sjedilo jato vrabaca, a par sjenica skakutalo je podalje, cvrkućući. U zadnjem odsjaju dana lepršali su amo tamo, prije nego odlete u gnijezda.

– Balončice što radiš na tom prozoru? – pitala je baka svoju unučicu koja je bila neobično mirna i tiha.

– Ništa bako. Gledam vrapčiće koji su se okupili tamo na staroj jabuci. Reci mi bako, da li je njima zima sad kad padne mrak? Jel’ su oni gladni? – pitala je Balončica i odjednom živnula.

– Znaš, lijepa moja, oni se sakriju pod strehu u svoja gnijezda, ili u grmlje. Gnijezda su sagradili od sijena, slame i mahovine. Zato mislim da im je toplo. Zašto me pitaš? – došla je do nje i sjela na klupu, milujući je po kosi.

– Pitam te zato što sam baš gledala kako skakuću. Ako skakuću možda im je zima.

– Ma ne, ptičice ne mogu biti mirne, zato lepršaju. Možda ih nešto i prestraši, pa onda kad jedan zaleprša to rade i ostali – ozbiljno joj odgovori baka.

– Bako, a kad padne snijeg što jedu ptičice? – pitala je dalje znatiželjno.

– Pa one uvijek nađu nešto za kljucnuti – odgovori baka.

– Znaš bako, pitati ću tatu da li može napraviti kućicu za ptičice – usplahireno reče Balončica.

– Pametno moje – reče baka nježno ju gledajući.

– Pitaj ga kad on i mama dođu kući.

– Hoću, hoću! – skakutala je veselo Balončica.

Čim su tata i mama došli kući, upita Balončica za kućicu pticama.

– Tko se toga sjetio? – upita tata. Ti ili baka? I nasmiješi se, kad je baka niječno klimnula glavom.

– Ako si se to ti sjetila, to je lijepo od tebe, da si se zabrinula za ptičice. Naravno da mogu napraviti kućicu, a ti ćeš mi pomoći – reče tata brižno.

– Hoću, hoću! A kad ćemo to raditi? Vani je već hladno – skakutala je nestrpljivo.

Prošlo je nekoliko dana i tata pozove Balončicu u radionu. Zajedno su birali daščice i dogovarali se kako će izgledati kućica. Mama i baka su znale da će biti lijepa. Kad je kućica bila gotova, objesili su je na staru jabuku i na daščicu prosuli malo zrnja. Onda su kroz prozor gledali vrapčiće i sjenice kako veselo kljucaju zrnje.

Pao je prvi snijeg. Na daščici za zrnje bio je uvijek poneki vrapčić, ali par sjenica se stalno zadržavao ulazeći i izlazeći iz kućice. Balonćica je bila sretna. Taj dan tata joj je poklonio dva balona u obliku ptičica. Bili su šareni kao sjenice koje su sada imale svoj dom.

 

*   *   *

O autorici

Ljerka Varga rođena je u Bjelovaru 1945. godine. Autorica je dvije zbirke poezije (Stope u prašini, Pospremi me u dušu), a mlađi je čitatelji znaju kao autoricu priča i pjesmica za djecu. Izdala je tri slikovnice za djecu u stihovima: Šuma do bora, Priče iz vrta, Pustolovine mede od zelenog pliša.

U pripremi su još dvije slikovnice, Priče ispod plavog neba i Priče o Balončici te dvije zbirke poezije za djecu, Srce puno ljubavi i Šešir pun snova.

Sve svoje slikovnice Ljerka je sama i ilustrirala.

Ukoliko vam se sviđaju njezine priče i pjesmice za djecu, pratite blog Moj medo zeleni te Facebook stranicu Pustolovine mede od zelenog pliša.