Jučer je u sklopu programa Upoznaj autora u MM Centru predstavljen Robert Tomić Zuber, sociolog, novinar i autor dokumentarnih filmova. U uvodnom je dijelu pričao o svojim filmovima, temama koje ga inspiriraju, socijalnoj osjetljivosti i etici u pričanju priča te svom autorskom stilu u kojem se osobno angažira i postaje protagonist svojih filmova.

U drugom dijelu prikazan je njegov najnoviji film “Život od milijun dolara” o djevojčici Nori Šitum koja je osvojila naša srca u svojoj borbi za ozdravljenje. No to nije samo film o događajima koji su pratili tu borbu, na žalost s tužnim završetkom, već je to priča o jednoj drugoj borbi – pojedinca protiv jednog strašnog, korumpiranog, nesređenog i čudovišnog sustava koji je sve napravio da priča koja je trebala biti humanitarna i donijeti nadu svoj bolesnoj djeci, postane tipično hrvatska – mučna, kriminalna i besmislena. To je također priča o hrvatskim medijima i društvenim mrežama koji nametanjem krivih tema imaju moć izvući najgore iz ljudi i dati im prostora da svojim komentarima izbljuju istu tu mučninu i ogorčenost u kojoj ih naša stvarnost i društvo drže zatočenima. Ako smo kao društvo s Norom Šitum napravili jedan korak naprijed i dobili priliku da postanemo drugačiji, a potom je bio dovoljan jedan kaput krive boje na Đani Atanasovskoj da se ponovno raspire mržnja, jal i zajedljivost, onda smo se strovalili sto koraka unatrag.

Zuber je napomenuo kako je film imao samo premijeru i još nije u distribuciji, a društvene mreže već su pune “mišljenja”. “Smeta me kad netko raspravlja samo na temelju dojma, a ne argumenata. Jedino što mogu reći tim ljudima je – pogledajte film.”

I pogledali smo ga. I ostala je mučnina i gorki okus u ustima.

Priznajem. I sama sam imala nejasan dojam o tome što se dogodilo. Preko medija znala sam da postoji borba za novac koji je ostao iza Nore, ali nije mi bilo jasno tko što želi i tko je u pravu ili u krivu. Đana Atanasovska djelovala mi je napadno, a Ivica Šitum izgubljeno. Kroz film sam shvatila da nije uopće važno jesu li mi Šitumi simpatični ili nesimpatični. Shvatila sam da je njihova priča iznimno važna, jer je to i naša priča. Živimo ju svakog dana i svi smo u nju uključeni. Samo promatramo tu zbilju i šutimo.

Gledam u scenu u kojoj obitelj Šitum dolazi iz Amerike i promatra na aerodromu kako se njihova curica iskrcava iz aviona. U kovčegu. Nije tako trebalo biti. Robert Zuber kaže da je u tom trenutku odustao od filma. Nije želio objaviti film koji bi bio samo težak i bolan podsjetnik obitelji na tragediju koja se dogodila. Ali kako se pokazalo, tu je priča tek počela.

“Sramota je da Đana ima crveni kaput”, “Dosta je cirkusiranja. Pa ljudi umiru svaki dan”, “Sramota, na smrti svog djeteta se promoviraju”… iskaču komentari. Suosjećajnost je nestala preko noći. Razmišljam da Đana možda nije ponijela crni kaput u Ameriku, jer nije mislila da će joj ikad trebati. Nadala se da joj nikad neće trebati.

Nora je otišla, ali drugim roditeljima čija djeca su bolesna i trebaju liječenje ostala je nada. Počinju telefonski i emailom zvati obitelj Šitum i moliti ih da novac koji je ostao iza Nore preusmjere na njihovu djecu. Obitelj Šitum osniva Zakladu Nora Šitum, ne samo da pomogne drugima već i kao uspomenu na svoju curicu koja je postala simbol borbe za život. Od udruge Hrabro dijete iz Nove Gradiške, preko koje je skupljan novac i s kojima su bili kao obitelj, traže da se novac prebaci na račun Zaklade Nora Šitum. Ali…

Udruga Hrabro dijete se izmotava. Ne želi reći koliko je točno novaca skupljeno, pa daje tri različita podatka i iznosa. Ne želi reći tko su donatori. Saznajemo da su donatori preusmjeravani da uplaćuju novac na privatne tvrtke članova udruge Hrabro dijete, kao što je recimo Radio Nova Gradiška. Saznajemo da je službeno kampanja trajala tjedan dana, ali da je novac skupljan još mjesecima nakon onog što piše u službenim papirima. Saznajemo da su članovi udruge dizali novac na bankomatu, trošili ga na “studijska” putovanja, uplaćivali članovima pozajmice i honorare, prebacivali novac za potrebe osnivanje Zaklade Hrabro dijete koja ne postoji… Tipična hrvatska priča.

Đana i Ivica Šitum shvaćaju da se preko imena njihovog preminulog djeteta događa nešto u najmanju ruku zakonski sumnjivo, ako ne i kriminalno. Odlučuju se obratiti institucijama. Očekuju da će im sustav jedne uređene države pomoći i da će se stvar raščistiti. Vjeruju da ima pravde. Osjećaju dug i odgovornost prema građanima jer to je novac koji smo mi dali i trebali bi željeti znati što se s njim događa. Jesmo li uplatili novac da članovi udruge Hrabro dijete dižu taj novac na bankomatu za sebe ili da se pomogne bolesnoj djeci? Ali građane nije briga. Štoviše… “Ti Šitumi, sad se vidi da se samo žele obogatiti na smrti svog djeteta… sramota”, pišu u komentarima na Facebooku.

Lako za građane koje nije briga, ali DORH, Ministarstvo financija, razne komisije, a na kraju i sud odlučuju da u priči o udruzi Hrabro dijete nema ničeg spornog. Sve je čisto, kažu. Nije bilo nepravilnosti. Pustite to. Zaboravite na to, poručuju svojim izvještajima i sudskim odlukama.

Ali obitelj Šitum ne može zaboraviti. I ne može odustati.

“Svaki put kad želim odustati, pred licem mi se pojavi ona. Kad bi odustali, bili bi suučesnici. Sudjelovali bi u tome da se preko imena našeg djeteta provodi kriminal”, kaže Ivica Šitum u filmu kroz suze.

Film “Život od milijun dolara” film je o društvenoj, medijskoj, sudskoj, ali i intimnoj borbi sa sustavom. Priča je to u kojoj na vrlo bolnoj temi gledamo što se događa pojedincu kad padne i kako ga naš sustav i društvo potom dokrajče.
Nora, hrabri lav, nije to bila slučajno. Naslijedila je to od mame i tate.

“Nakon premijere, Ivica Šitum mi je rekao ‘Nisam više ljut’ i time je ovaj projekt dobio smisao. Ne možeš se boriti protiv sustava, ali možeš probati i možeš pomoći”, rekao je Robert Zuber prije prikazivanja filma.

I time se vraćamo na početak – na suosjećanje, zajedništvo, pomaganje i ljubav. I time je sustav pobijeđen na nekoj drugoj razini. I više nije važno što kaže ministarstvo, što kažu institucije, što kaže korumpirani sud. Pobjeda je u nadilaženju tog sustava na osobnoj razini, u osjećaju da ti je savjest čista, da u sebi možeš prevladati ljutnju i ogorčenje te se fokusirati na ono što je važno. A Šitumima je važno da očuvaju čistu uspomenu na svoju djevojčicu i svoj mir.

“Svaki dan mislim na nju. Od kad se probudim ujutro, dok ne idem spavati. Ne možeš se oprostiti od svog djeteta. Ne možeš”, kaže Đana Atanasovska na kraju filma.

Zuber pak se pita da li humanitarne akcije imaju smisla? Trebamo li pomagati na ovaj način jedni drugima? Hranimo li time kriminalnu hobotnicu ili doista pomažemo djeci? Odgovor dobivamo kroz film. Trebamo pomagati. Od novaca skupljenih za Noru, jedna se djevojčica upravo liječi u Americi i postoji nada da će ozdraviti. I za to su se izborili Đana i Ivica Šitum. Progutali su svoj ponos i izborili se za jednu drugu djevojčicu, jer život je važniji od sudske borbe. Život je važniji od sustava. Kad to shvatimo, shvaćamo da je ovo i naša priča.

Pogledajte film.