Živjeti s tjelesnim oštećenjem nije jednostavno, a još je gore kada društvo može pomoći integraciji u zajednicu, ali to ne čini. A kada se sve to događa djeci, onda se radi o pravoj bešćutnosti. Gluha, nagluha i  gluhoslijepa djeca u iznimno važnom predškolskom razdoblju ne mogu ići u redovne vrtiće jer im država ne omogućava prevoditelje na znakovni jezik.

Primjer djevojčice Izabel koja ima prevoditelja pokazuje koliko je to važno pa Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir u akciji “I ja hoću čuti igru” traži promjenu zakona te financijsku pomoć države. Ako se gluha, nagluha i gluhoslijepa djeca dovoljno rano uključe u obrazovni sustav imaju veće šanse biti samostalni.