Suvremeni ples sve je zastupljeniji u dječjem teatru, a ono što je u europskim kazalištima odavno praksa, u Hrvatskoj tek polagano ulazi u program. MINIMI plesna je predstava koja prostor koristi kao scenografiju, dok glumci vlastitim tijelima i plesnim pokretima progovaraju pouke o odrastanju, besmislu, pravilima i različitim percepcijama istih pojava. Predstava nas uči gledati i sagledavati situaciju iz različitih kutova, razmišljati o sebi i o odnosima s drugima.

Na premijernoj izvedbi u Dječjem kazalištu Dubrava glumci su djecu dočekali kostimirani i spremni na suradnju. Propitkujući prostor i djecu opušteno uvodeći u temu predstave, razgovarali su o duljinama, veličinama i nastojali prikazati koliko je nešto zaista malo ili veliko. Izrazita interakcija, tipična za moderni dječji teatar, glavni je element predstave koja je scenu prilagodila publici i u potpunosti se približila gledateljstvu.

Troje glumaca kroz suvremeni pokret i igru nastoje progovoriti o zanimljivoj temi percepcije stvari i pojava. Služeći se kockama u različitim veličinama  suprostavljaju svijet malenih i velikih, djece i odraslih, slobode i zabrana. Tipične roditeljske pokude i upozorenja o pažljivijem igranju, ne hodanju bez čarapa ili  ne sjedenju na hladnom podu, situacije su zbog kojih djeca što prije žele odrasti, izađi iz „kocke“, omeđene i zatvorene sredine u kojoj moraju slušati. Nedugo zatim, saznajemo i drugu verziju priče, onu u kojoj biti dijete znači biti siguran, zaštićen i „omeđen“ ljubavlju i brigom. Kocka postaje simbol alternativnih svjetova, mašte i sreće. Čak i djeca uviđaju da je djetinjstvo najdivnije razdoblje života i da ga ne bi rado mijenjali. No biti dijete ne znači nužno biti mali. Maleno i veliko stvar je osobnog dojma, a veliki su ljudi oni koji veliko misle, veliko žive i veliko osjećaju.

U predstavi su, osim plesnog pokreta, uključeni i songovi te video zapisi koji nas uvode u paralelni svijet koji se događa tik pred našim očima, ali ga često ne doživljavamo. Za potrebe predstave, autori su razgovarali s djecom te njihova, uvijek velika mišljenja, podijelili s publikom putem audio zapisa. Slušajući što nam mali imaju za reći o velikim stvarima spoznajemo da je veličina sasvim relativan pojam jer djeca nas svojim odgovorima kao i pitanjima često fasciniraju više no odrasli.

Igru, kao najistaknutije sredstvo u predstavi, glumci su prilagodili prostoru i publici, a songovi koje su tijekom predstave izveli, dali su jasnije pojašnjenje ideje na kojoj predstava počiva.

Ovakva, moderna vrsta dječjeg teatra još uvijek je u fazama prilagodbe, kako predstave na publiku, tako i obrnuto. Djeca su iz teatra izlazila oduševljena, a neka pak potpuno zbunjena, no reakcija nije izostala. Plesno-dramski projekti sigurno će se dulje vremena prilagođavati već  jasnim crtama svakog od hrvatskih kazališnih kuća koje godinama drže do sličnog izričaja. No autorska, nezavisna kazališta zaslužuju prilike u kojima publici mogu pružiti i dašak novine, nekonvencionalnog kazališta za djecu koje, kao i ono klasično, ima puno toga dobrog za reći najmlađima.

Bez obzira na navedenu dobnu granicu, predstavu će teško razumjeti djeca mlađa od 10 godina.

Naša ocjena: 5/5

Trajanje: 45 min

Koncept, koreografija, režija: Sanja Tropp Frühwald, Till Frühwald

Igraju: Petar Cvirn, Ana Mrak, Arijana Pospišil