Lako je rugati se uzbuđenim roditeljima koji previše pažnje poklanjaju biranju imena za svoju bebu, pa proučavaju knjige, internet, traže skrivena značenja, konzultiraju se sa svima koje poznaju i to im je naprosto omiljena tema. Zašto se biranju imena pridaje tolika pažnja? Roditelji koji su bili u ovoj situaciji, reći će vam da postoji niz razloga zbog kojih je to jedna od omiljenih zanimacija dok se čeka dolazak male princeze ili princa na svijet i zamišlja kakav će biti i što će postati.

Mnogi roditelji doista se drže one latinske “nomen est omen”, odnosno smatraju da je ime važno i da ono može učiniti razliku u životu neke osobe. Imena su obojana nacionalnim, kulturološkim i mnogim drugim tonovima zbog kojih netko stvara o nama mišljenje i prije nego nas je vidio uživo. Još jedan objektivni razlog su i rezultati nedavnog istraživanja koji su potvrdili da osobe čija se imena lako izgovaraju, imaju više šanse za promaknuće ili izbor na neku funkciju.

No, možda pravi razlog zbog kojeg neki budući roditelji toliko vremena potroše na izbor imena, uopće nije objektivan. Birati ime za bebu, je jednostavno rečeno – zabavno!

To je divna prilika i način da maštamo o tome kako će dijete izgledati, kako će se ponašati, kako će mu pristajati ime, paše li ispred imena neka titula kao što je dipl.ing. ili dr.med. Dok biramo ime zamišljamo njega ili nju kako će prvi put izgovoriti svoje ime, ispisati svoje ime nespretnim rukopisom, kako će se predstavljati drugima, kako će drugi izgovarati to ime u školi ili kada će primati neku nagradu, kako će prijatelji po školskom hodniku ili braća izgovarati to ime ili pokušavati nadjenuti razne nadimke.

Svako ime daje drugačiji dojam, drugačiju atmosferu i osjećaje u našoj mašti. Dok biramo ime dopuštamo si i onu malu satisfakciju, koju ćemo kasnije izbjegavati, a to je da na dijete lijepimo vlastite snove i očekivanja. Nije u redu dijete tjerati na atletiku ako ono to ne želi, ali dok je još u trbuhu, slobodni smo zamišljati ga kako osvaja zlatne medalje uz bok najboljima na svijetu.

Ponekad djetetu dajemo ime neke drage osobe, pa nam ono iznimno puno znači u emocionalnom smislu. I zato je izbor imena itekako važan, jer odražava neku našu vrijednost ili emociju.

Kasnije, kako dijete raste, divno je gledati kako prihvaća svoje ime, odaziva se na njega, formira potpis, igra se s inicijalima, prepoznaje svoje ime kod druge djece, njegove inačice kod suprotnog spola, kako dobiva nadimke…

Može se dogoditi i suprotno. Ime koje roditelji obožavaju, dijete neće voljeti i neće se s njime moći identificirati, neće se vidjeti kao Latica, Milo ili Bono i neće biti sve onako kako su to roditelji zamišljali u idiličnom periodu trudnoće kad je mašta mogla zamisliti svašta.

Davanje imena je naše zadnje udovoljavanje samima sebi, zadnja šansa kada se možemo pretvarati da imamo kontrolu nad time što će u konačnici naša djeca postati. Stoga ne čudi da se mnogi budući roditelji igraju biranja imena do zadnjeg časa. Jer čim se dijete rodi, “naše” ime više nije naše, niti smijemo svoje snove, želje i ambicije više nametati biću koje je individua i koje će se razvijati kao zasebno ljudsko biće s vlastitim snovima, željama i ambicijama.

I na kraju, djeci imena jesu važna možda jednako kao roditeljima. Sjetimo se samo sebe kako smo se kao djeca igrali vlastitim imenima. Rimovali smo ih, mijenjali u svojoj mašti, zamišljali što bi bilo da se zovemo nekako drugačije. Voljeli smo ili mrzili svoje ime, ali smo ga s vremenom prihvatili kao svoje jedinstveno obilježje.