Potpuno strana žena danas mi je otvorila srce preko telefona. Požalila se da njezin šestogodišnji sin jednostavno nije u stanju mirno sjediti na satu. Škola ga želi testirati na ADHD (poremećaj pozornosti i hiperaktivni poremećaj). Kako mi to zvuči poznato, pomislila sam u sebi. Kao pedijatrica, mogla sam primijetiti da se sve češće susrećemo s tim problemom u posljednje vrijeme, ovim riječima započinje svoj tekst liječnica i terapeutkinja Angela Hanscom koju brine sve veći broj djece kojoj se pripisuje dijagnoza poremećaja pažnje i hiperaktivnosti. Bori li se uistinu toliki broj djece s ADHD-om ili je posrijedi nešto drugo?

[PROČITAJTE JOŠ: Kod suočavanja s dijagnozom ADHD-a najvažnija je edukacija roditelja]

Majka šestogodišnjeg djeteta ispričala joj je kako njezin sin svaki dan iz škole dolazi sa žutim znakom, dok ostatak razreda dobiva zeleni, za lijepo ponašanje. Svaki dan to dijete podsjećaju da je njegovo ponašanje neprihvatljivo, samo zato što, usprkos upozorenjima, nije u stanju sjediti mirno na svom mjestu. Dijete je čak počelo govoriti da mrzi sebe, da nije dobar ni u čemu. Samopouzdanje tog dječaka se srozava samo zbog njegove potrebe da se miče prečesto.

U čemu je zapravo problem?

Od djece se očekuje da u kontinuitetu sjede prilično dugo. Čak se i od mališana u vrtiću očekuje da se ne miču i po pola sata tijekom nekih aktivnosti. Djeca su uvijek u tom uspravnom položaju. Rijetko je danas vidjeti dijete da se penje na drvo, kotrlja niz brijeg ili se vrti u krug tek onako, da bi se zabavljalo. Nekih igara više nema.

Vrijeme za igru i zabavu skratilo se iz mnogo razloga: rastući zahtjevi obrazovnog sustava; roditeljski strah da puste dijete da se samo vani igra, a nedostatak vremena da idu s njim; napredak tehnologije koji djecu s igrališta odvlači za računalo; i, naravno, raspored koji je uvijek nategnut i ne dopušta nikakve dodatne aktivnosti s obitelji.

Angela Hanscom, na molbu učitelja jednom je prilikom promatrala školarce na nastavi. Potanko je opisala što se događalo u jednom “običnom” petom razredu i što ju je zapravo iznenadilo.

Tiho sam ušla i sjela u posljednju klupu. Bio je već kraj školskog dana i učitelj je naglas čitao knjigu đacima. Nikad nisam vidjela ništa slično. Dio đaka se ljuljao na stolici unazad do točke rizika od pada, drugi dio se jednostavno ljuljao, nekoliko njih je žvakalo vrhove olovki, a jedno dijete je čak uzelo bočicu vode i ujednačenim se ritmom lagano udaralo njome u čelo!

Nije to bio razred s djecom s posebnim potrebama, nego običan razred. Najprije mi je palo na pamet da se meškolje zato što je već kraj dana i jednostavno su umorna. Iako je to možda stvarno bio dio problema, postojao je veći i važniji razlog za takvo ponašanje.

Proveli smo dodatna testiranja i ubrzo shvatili da djeca u tom razredu imaju problem s nedostatkom snage i lošom ravnotežom. Zatim smo testirali još nekoliko razreda i otkrili da, u usporedbi s djecom koja su odrastala 80-ih, samo jedno od njih 12 ima normalnu snagu i ravnotežu. SAMO JEDNO! Gospode, pomislila sam, ova se djeca moraju pokrenuti!

Djeca se nedovoljno kreću

Hanscom smatra da ovaj problem poremećaja ravnoteže danas imaju mnoga djeca upravo zbog nedovoljno kretanja. Da bi pravilno razvila sustav za ravnotežu, djeca moraju pomicati tijelo u svim smjerovima – satima u kontinuitetu! I nije dovoljno da to rade jednom ili dvaput tjedno da bi se pravilno razvili. Voditi dijete na plivanje ili nogomet dva puta tjedno nije dovoljno da bi razvilo snažan senzorni sustav!

Djeca odlaze u školu s tijelima koja su manje nego ikad spremna na učenje. Sa senzornim sustavom koji ne radi kako bi trebao, od njih se očekuje da sjede mirno i budu sasvim koncentrirana na predavanje. Prirodno, djeca se tome opiru, pokušavajući svom tijelu osigurati kretanje koje ono traži, koje mu je potrebno da bi funkcioniralo pravilno i da bi mozak mogao nesmetano „raditi” kad je to potrebno! Što se događa kad se djeca počnu opirati zahtjevu da sjede mirno? Pa, logično, zamolimo ih da se smire i pozorno prate nastavu. Onda se njihov mozak, naravno, isključi, jer nije dobio ono što mu je potrebno za pravilan rad – kretanje.

Vrpoljenje je zaista problem. To je jasan pokazatelj da se dijete ne kreće dovoljno tijekom dana. To se mora promijeniti. Vrijeme odmora se mora produljiti, a djeca bi morala van u igru čim dođu iz škole. Dvadeset minuta intenzivnog kretanja dnevno nije dovoljno. Potrebni su im sati igre i umaranja vani da bi razvila i uspostavila pravilan senzorni sustav i samim tim bila u stanju na satu uključiti mozak kad se to od njih traži, napominje dr. Hanscom.

Da bi mogla učiti, djeca moraju biti fokusirana na satu, a da bi bila fokusirana, moramo im dopustiti da se kreću!

(Autor: Angela Hanscom, hrvatski prijevod preuzet sa Školskog portala)

[PROČITAJTE JOŠ: Radite ove kineziološke vježbe i djeca će vam bolje učiti]