Zlostavljanje među školskom djecom sve je rasprostranjenije. U medijima imamo uglavnom priliku čitati o fizičkom nasilju među djecom, dok se o onom verbalnom, odnosno psihičkom i emocionalnom, poput zadirkivanja, ruganja, izolacije ili negativnih komentara na račun drugog djeteta govori nešto manje. Počevši od kućnog odgoja, pa preko predškolskih i školskih institucija djecu bi trebalo naučiti što se zapravo smatra nasiljem, zašto mu pojedinci pribjegavaju i kako se osjećaju. Žrtve međuvršnjačkog nasilja zbog proživljene traume čak dvostruko više razmišljaju o samoubojstvu ili pokušaju samoubojstva od djece koja nisu preživjela zlostavljanje.

Do sada se smatralo kako djecu uglavnom pogađa verbalno nasilje izrečeno direktnim kontaktom s drugom djecom, no sudeći po novim saznanjima, nasilje na internetu tzv. “cyber nasilje” također se smatra iznimno opasnim i sve je rasprostranjenije. S obzirom na to da djeca provode veliku većinu slobodnog vremena na društvenim mrežama, nasilje i zadirkivanje s ulice ili školskog hodnika preselilo se u velikom djelu na internet.

Institut obrazovanja i Dječje studije Leiden Sveučilišta u Nizozemskoj provele su istraživanje u kojem su preispitali u kolikoj mjeri su dječje suicidalne misli povezane s međuvršnjačkim nasiljem. Sudeći po rezultatima istraživanja, čak 15 – 20 % djece i tinejdžera sudjelovalo je u nekoj vrsti nasilja, bilo kao nasilnih, žrtva ili oboje.

Kako bi došli do što preciznijih podatka, proveli su detaljno istraživanje na postojećim provedenim studijama o međuvršnjačkom nasilju. Tako su pronašli podatke o provedenih 34 istraživanja i povezanosti nasilja sa samoubilačkim mislima među 284 375 sudionika starosti između 9 i 21 godine. Također, pronašli su i povezanost između nasilja i pokušaja samoubojstva između 70 102 sudionika.

Uspoređujući dobivene podatke, stekli su već unaprijed pretpostavljeni zaključak – 11 posto djece, sudionika istraživanja koja su bila žrtve nasilja, pokušala su počiniti samoubojstvo, što je puno veći postotak u usporedbi s 3 % djece koji nisu bili žrtve nasilja, a pokušali su počiniti samoubojstvo.

Rizik od samoubojstva i samoubilačkih misli povezanih s preživljenim zlostavljanjem bio je otprilike jednak među različitim dobnim skupinama i među dječacima i djevojčicama.

U istraživanju je navedeno kako djeca ozbiljnije shvaćaju cyber nasilje od onog “stvarnog” s obzirom na to da je više njih potvrdilo loša iskustva nakon nasilja na internetu. No, taj podatak zapravo i nije toliko iznenađujuć s obzirom da djeca danas uglavnom internet i društvene mreže i ono što je tamo izrečeno smatraju ozbiljnijim i važnijim od izravne komunikacije. Djeca koja su omalovažavana putem društvenih mreža vjerojatno drugačije i ozbiljnije shvaćaju situaciju jer riječ je o široj publici koja je imala prilike pročitati komentar ili sudjelovati u njegovom nastajanju. A osim toga, komentar na internetu ostaje zabilježen zauvijek.

Važno je znati da dijete – zlostavljač, zlostavlja isključivo jer se osjeća nadmoćnije i superiornije i svoju moć želi iskaliti na nekom, koga u tom trenutku procijeni slabijim. Dijete – zlostavljač može to raditi iz zabave no vjerojatno je da je i samo pretrpjelo ili svjedočilo određenoj vrsti nasilja ili stresa u prošlosti pa sada kroz dobivenu “moć” želi se iskazati pred drugima koji ga podržavaju. No i zlostavljači se zapravo jako boje da i oni ne postanu žrtve.

Kao i u svakom drugom segmentu djetetova razvoja i odgoja, najvažniji dio prebačen je na roditelje. Jasno, i škola igra ogromnu ulogu, no roditelj je taj koji će dijete usmjeriti i spriječiti da se pretvori u zlostavljača, a ako je dijete već postalo žrtva nasilja, važno je s njim porazgovarati i ne dopustiti mu padanje u dubinu vlastitih crnih misli.

Svi smo mi prolazeći kroz školu, igru i odrastanje proživjeli neku vrstu zadirkivanja ili zafrkancije na vlastiti račun, no prije 20-tak godina ništa od toga nije se kategoriziralo kao nasilje, nije izazivalo toliku pozornost i djeca nakon toga nisu u tolikoj mjeri razmišljala o samoubojstvu. Na žalost, danas su djeca izložena velikom broju neprimjerenih sadržaja koji su im dostupni putem različitih kanala, te provode sve manje vremena s roditeljima koji su zbog vlastitih briga oko grubog preživljavanja sve više zaokupljeni sami sobom, a djeca prepuštena vlastitom nahođenju. Djeca koja dožive bilo kakvu vrstu nasilja uglavnom osjećaju sram te bespomoćnost i beznadnost i ponekad povjeruju u riječi zlostavljača. Važno je da roditelji ili nastavnici na vrijeme prepoznaju da je dijete žrtva zlostavljanja i objasne mu kako nije krivo za proživljeno nasilje već da je krivnja na nasilniku i da nije zaslužilo da ga se tiranizira.

Dječji psiholozi i pedagozi kroz razna istraživanja došli su do sličnih zaključaka. Međuvršnjačko nasilje ne smije se i ne može zanemarivati, a posebno sada kada se preselilo na društvene mreže gdje je njegovo širenje teško kontrolirati. Nasilje vodi depresiji, psihološkim problemima pa čak i pokušaju samoubojstva i kao takvog ne smije ga se zanemarivati.