Živahna, vesela i razigrana dječica san su i želja svakog roditelja. Izazivaju osjećaje nevjerojatne sreće, zabavljaju nas, nasmiju kad nam je teško. Njihove ustrčale nožice kojima veselo istražuju svijet, ručice uprljane zemljom, ladica otvarana desetak puta za redom – sve to istovremeno veseli i frustrira. Divno je što su aktivni i znatiželjni, ali nije dobro što mnoge od tih stvari ne bi trebali činiti jer mogu ozlijediti sebe, druge ili uništiti imovinu. Kako pomiriti osjećaj sreće zbog djetetova napretka i razvoja s osjećajem frustracije jer se pritom dovodi u opasnost? Zašto je toliko teško disciplinirati mališane mlađe od tri godine?

Roditelji u glavi imaju posložene kockice kako bi željeli disciplinirati dijete, no u praksi ponekad to nije tako lako učiniti. Postoje brojni razlozi zašto je toliki izazov disciplinirati dijete u dobi između prve i treće godine.

Djeca su tada iznimno znatiželjna i neustrašiva. Dok god djeca ne čine nešto čime bi mogla ugroziti svoje zdravlje ili zdravlje drugih te uništavati imovinu, potrebno ih je poticati da istražuju i maksimalno iskorištavaju sve svoje tjelesne i druge vještine. Tako će najbolje naučiti na vlastitom iskustvu.

To često znači pustiti dijete da pokuša dohvatiti sve što mu je dok nije moglo hodati i penjati se bilo izvan dosega. Uz prirodnu znatiželju i neustrašivost, ovo je i najvažniji razlog zbog kojeg djeca diraju ono što treba i ne treba te “izluđuju” roditelje. Naime, djeca ništa od toga ne rade kako bi izluđivala roditelje i odrasle već samo zato što su napokon postali samostalniji i pokretniji pa uživaju u istraživanju svijeta oko sebe, a tako uče i kontrolirati pokrete i motoričke vještine.

Mališani uz kretanje otkrivaju i snagu i važnost svojih glasovnih sposobnosti. Njihove verbalne sposobnosti još uvijek nisu dotjerane do savršenstva, ponekad ih je teško razumijeti i shvatiti i upravo to ponekad frustrira roditelje. Naime, s jedne strane roditelji napokon odahnu jer im dijete zna reći i riječima osim plačem kad ga nešto boli ili osjeća neugodu, a s druge strane ponekad je frustrirajuće kada djetetu žele nešto objasniti ili traže objašnjenje za svoje postupke, a djeca ih ne znaju verbalizirati. 

Osim govora, djeca također obožavaju ispuštati razne zvukove, ponekad tek toliko da vide kako zvuče i koje će reakacije izazvati kod odraslih. Ako izazovu željene reakcije, zvuk će ponavljati bezbroj puta bez obzira sviđa li se to drugima ili ne. 

Još jedan razlog zbog kojeg je teško disciplinirati mališane do 3. godine je taj što djeca u ranoj dobi uče kako biti samostalna, no pritom žive u svijetu koji je samo njima jasan. Uče razmišljati iako im razmišljanje u toj ranoj dobi i nije baš najlogičnije. Primjerice, jednogodišnjak će impulzivno bez razmišljanja krenuti u akciju, dok će se dvogodišnjak osvrnuti oko sebe prije nego započene neku aktivnost. Trogodišnjaci već imaju potrebu razmisliti, no još nemaju u potpunosti razvijene motoričke vještine. No, to ih nikako ne sprječava da ispune zamišljeno. Tu uglavnom na scenu stupaju roditelji koji im po nekoliko puta moraju objašnjavati kako iz ovih ili onih razloga nešto ne mogu. Djetetu dakako to objašnjenje ne znači previše, već ono mora ispuniti zacrtano.

Svakako dijete u ranoj dobi jedinka je za sebe, no uglavnom su okarakterizirani kao neustrašivi, posvećeni zadatku, ali i tvrdoglavi. Također, očekivane su i različite rekacije na različite načine u različitim situacijama. Roditeljima je najbolje da se oboružaju sa strpljenjem i dozvole im slobodu učenja i istraživanja u jasno određenim granicama, iz kojih će prije svega izaći neozlijeđeni. Ako vam je potrebna neka vodilja u discipliniranju, najbolje se poslužiti onom koju smo spomenuli ranije – dozvoljeno je sve što ne ugrožava zdravlje i dobrobit djeteta, drugih ljudi i sve ono što ne uništava imovinu.