Tjeskobnost ili anksioznost je stanje uplašenosti, koje se može razviti u osjećaj panike, fobije ili pak opsesivno-kompulzivne smetnje. Prate ju psihomotorna napetost i unutrašnji nemir. Sva djeca doživljavaju tjeskobnost te se ona smatra normalnim dijelom djetetovog razvoja. Uz to, tijekom dječjeg razvoja, javljaju se različiti tzv. razvojni strahovi.

Razvojni strahovi se pojavljuju kako dijete raste:

  • u dobi od 6. do 8. mjeseci dijete se može prestrašiti nepoznatog lica;
  • između 8. i 11.mjeseca javlja se separacijska anksioznost odnosno strah od odvajanja od roditelja;
  • oko 2.godine javljaju se strahovi od životinja, najčešće buba, zmija ili pasa;
  • oko 3. godine javlja se strah od čudovišta, paukova;
  • s oko 5-6 godina javlja se strah od “sumnjivih” ljudi, provalnika, prirodnih katastrofa, rata te je i dalje prisutan strah da se u mraku kriju zli ljudi ili nadprirodna bića (čudovišta, vještice, duhovi).

Bez  obzira da li se odrasloj osobi čine djetetovi strahovi realni ili ne, za dijete je strah uvijek realan i na odraslima je da pronađu način kako da se dijete osjeća sigurno i zaštićeno uz njih. Kako se djetetova mašta isprepliće se sa realnošću, osobito je važno da roditelj i/ili druga odrasla osoba koja odgaja dijete pomogne djetetu da se nosi sa strahom, da ga smiri, pruži podršku kroz fizički kontakt i umirujuće riječi.  
 
Međutim, iako anksioznost je normalni dio djetetovog života, neka djeca ne nauče se nositi sa svojim razvojnim strahovima, okolina ne reagira adekvatno na dječje emocionalne potrebe, ili je dijete smanjenih razvojnih kapaciteta. Ta djeca postanu tjeskobna intenzivnije nego što bi se to očekivalo u određenim sitaucijama i često su jako napeta. Roditelji anksiozne djece često imaju velikih problema kada ih trebaju ostaviti same u vrtiću, školi, igraonici. Potrebno ih je puno uvjeravati i smirivati da bi prihvatili činjenice. Njihova zabrinutost može utjecati na njihovu opuštenost tijekom igranja i tijekom drugih normalnih aktivnosti u životu. Ta djeca također, često znaju biti više povučena, te imati snažniju potrebu da zadovolje roditeljska očekivanja, pa se njihova tjeskobnost može ispočetka drugačije tumačiti od strane roditelja. Štoviše, kako tjeskobno dijete odrasta, njihovo ponašanje od strane okoline se može tumačiti kao nedozrelo, te ga ismijavati  ili ga pokušavati riješiti davajući brzinske savjete poput „budi hrabar“. Iznimno je važno ne odbacivati intenzitet straha koji dijete osjeća u određenoj situaciji bez obzira koliko se to nama naizgled čini bezazlenim.

Vrste i simptomi anksioznosti

Djeca koja imaju snažnu separacijsku anksioznosti mogu imati neke od sljedećih simptoma:  
– Stalna razmišljanja te intenzivne strahove vezane za sigurnost roditelja i drugih djetetovih skrbnika
– Odbijanje odlazaka u vrtić/školu
– Učestale trbobolje, glavobolje ili druge fizičke bolove
– Ekstremne brige tijekom spavanja izvan kuće
– Prevelika ovisnost o roditeljima
– Panične napadaje ili napadaje bijesa tijekom odvajanja od roditelja
– Probleme tijekom spavanja ili noćne more

Djeca koja imaju fobije,mogu  imati sljedeće simptome:
– Snažan strah zbog specifičnih stvari ili situacije (npr. pasa, kukaca, igli, zubara, doktora)
– Strahove koji izazivaju značajan stres i koji utječu na svakodnevne aktivnosti

Djeca koja imaju socijalnu anksioznost mogu imati neke od sljedećih simptoma:
– Strahove od upoznavanja ili razgovaranja sa ljudima
– Izbjegavanje socijalnih situacija
– Mali broj prijatelja izvan obitelji

Drugi simptomi koje mogu imati anksiozna djeca:
– Velika zabrinutost oko stvari prije nego što su se dogodile
– Stalna zabrinutost ili briga zbog obitelji, škole, prijatelja, aktivnosti
– Ponavljajuće, neželjene misli (opsesije) ili postupci  (kompulzije)
– Strahove zbog osramoćivanja ili činjenja grešaka
– Nisko samopoštovanje i nisko samopouzdanje

Kada anksioznost postane toliko snažna da utječe na djetetovo socioemocionalno stanje (npr. nema prijatelje, ne može ostati samo nigdje bez roditelja iako bi to bilo očekivano za dob, nisko samopoštovanje) ili akademsko funkcioniranje (npr. postiže niže akademske rezultate s obzirom na potencijal), roditelji bi trebali potražiti stručnu pomoć.

I vaše je dijete anksiozno? Uključite se u program terapije igrom

Jedan od vida pomoći je da roditelj kroz igru pruže djetetu priliku da razvije osjećaj sigurnosti u sebe. Međutim, tu vrstu igru važno je naučiti jer ona ima svoja posebna pravila u sebi. Program „Terapija igrom za roditelje“ sadrži 10 strukturiranih radionica, svaka u trajanju od 2,5 sata na kojima roditelji imaju priliku naučiti vještine koje im mogu pomoći u poticanju samopouzdanja i osjećaja sigurnosti kod vlastitog djeteta. Uvodna, besplatna radionica u sklopu 6. Tjedna psihologije, održat će se u srijedu 20.02.2013. u Centru Proventus. Radionicu kao i čitav program vode Tatjana Gjurković i Tea Knežević. Prijave su obavezne zbog ograničenog broja mjesta.