Obuci papuče, pospremi igračke, makni autiće sa stola, odnesi ovo tati… samo su neke od uputa i zahtjeva koje svakodnevno roditelji upućuju djeci, ali ona ne slušaju uvijek. Neku je djecu gotovo nemoguće dobiti na suradnju i kao da ne čuju što im se govori. Jednostavno se oglušuju i ne slušaju upute. To može postati problem kad je sigurnost djece u pitanju, jer niz zahtjeva od strane mame ili tate dolazi upravo kako bi se spriječilo nešto neželjeno.

Osim za mir u kući, naučiti djecu da slijede upute iznimno je važan aspekt odgoja. Jednog će dana krenuti u školu i od njih će se zahtijevati određena razina samostalnosti i odgovornosti. Kroz školovanje djeca će trebati slušati upute, savjete i instrukcije kako bi ih se pripremilo za funkcioniranje u raznim timovima i radnom okruženju.

Ako ste frustrirani jer teško dopirete do svojih mališana i oglušuju se na vaše upute, možda vam mogu pomoći sljedeća tri koraka. Kao i kod svake odgojne metode i ovdje će trebati strpljenja i promišljanja, ali rezultati će doći.

1. Svoja očekivanja i upute formulirajte kratko, jasno i u skladu s djetetovom dobi.

Kada djetetu dajete uputu da nešto napravi, trebali bi s njime uspostaviti kontakt očima te nakon kratke upute poput “Odnesi šalicu u kuhinju, OK?”, svakako pričekati da dijete potvrdi s kratkim “OK” ili “Može” kako bi bili sigurni da vas je razumjelo. Isto tako, bilo bi dobro da dijete odmah obavi taj mali zadatak, bez odgađanja i bez “Budem kasnije”. U idealnom slučaju dijete će se vratiti i reći vam da je obavilo ono što ste od njega zatražili.

Kada dijete prekinete u nečemu što radi i uspijete uspostaviti kontakt očima i dobiti od djeteta “OK”, “Idem” ili “Može”, to znači da imate njegovu pažnju i da vas je čulo. Nakon što odmah obavi zadaću, vrati se i potvrdi da je učinilo ono što se od njega ili nje tražilo, tada se dijete može vratiti onome što je radilo prije vaše molbe da vam u nečemu pomogne. Kada djetetu damo jasnu i kratku uputu u skladu s njegovom dobi, dijete tada zna točno što se od njega očekuje i što će se dogoditi ako to ne napravi.

2. Budite dosljedni i uporni.

Kada djetetu dajete uputu da nešto napravi, vi zapravo komunicirate neko očekivanje. U redu je djetetu reći što će se dogoditi ako vas neće slušati, no imajte na umu da eventualna kazna ne smije biti vezana uz zadovoljenje osnovnih potreba niti smije utjerivati strah. Naime, cilj nije da vas dijete sluša samo zato što vas se boji. Primjerena kazna može biti oduzimanje neke igračke na pola sata, davanje nekog drugog zadatka ili gubitak nekoliko minuta igranja.

Važno je da ste ustrajni i da učite dijete slijediti upute čak i kad bi vam bilo lakše da sami nešto napravite umjesto njega. Isto tako, ako dijete nije poslušalo uputu, budite dosljedni u učenju posljedica. Djetetu će trebati neko vrijeme da usvoji nova pravila i nauči poželjno ponašanje, a pogotovo da sluša i djeluje odmah, bez odugovlačenja, borbe i natezanja. Stoga se naoružajte živcima i budite strpljivi i uporni. Jer djeca su izvrsna u iskorištavanju naše nedosljednosti. Ako jednom nešto ne može, a sljedeći dan može, djeca nanjuše našu nedosljednost i počnu to koristiti za svoju stvar.

Drugim riječima, ako su nekoliko puta uspjeli izbjeći da nešto naprave što ste od njih zatražili, pokušat će tako ponovno. Ako je moglo jednom, može opet. Supružnici ili partneri moraju se dogovoriti i biti predani svom cilju u odgoju, kako dijete ne bi dobivalo različite upute i poruke. Ako mama kaže ne može, a tata kaže može, dijete će to iskoristiti kao svoju prednost, naravno, na nesvjesnoj razini. Što su roditelji dosljedniji, to je djeci lakše slijediti njihove upute.

3. Nagradite dijete kada nešto napravi dobro i onako kako ste tražili.

Kao što mora postojati kazna za neposluh, tako treba postojati i nagrada za poslušnost i dobro obavljen zadatak. Kada kažemo nagrada, ne mislimo na materijalne stvari, odnosno igračke ili slatkiše. Nagrada za dijete može biti pohvala. S time da se pohvaliti treba njegovo konkretno ponašanje i trud. “Jako sam ponosna jer si se trudio i potpuno sam očistio svoju sobu”, “Hvala ti, divan si, jer si mi pomogao zalijati cvijeće”, “Bravo ljubavi, tako si lijepo očistio stol nakon večere” – primjeri su takvih pohvala. Pozitivno osnaživanje od strane roditelja snažan je motivator za djecu, a ovakvo jednostavno iskazivanje ponosa i odobravanja može potaknuti vaše dijete da takva ponašanja usvoji i ponavlja.

Učenje djece da slijede upute pomoći će im da jednog dana funkcioniraju i budu uspješni u raznim okruženjima uključujući dom, školu, posao ili sport.