. No scenarij obično u stvarnosti izgleda ovako: Žena sazna da je trudna i da će roditi djevojčicu. Svi iz njezine okoline uz glasno "aaaaaah" i "oooooh" počinju pričati kako će biti zabavno oblačiti i uređivati "malu princezu". Buduća mama potom kaže "Nećemo se igrati princeza", a sve druge mame u prostoriji koje imaju djevojčicu, prasnu u smijeh uz značajno kimanje glavom koje u prijevodu znači "To je neizbježno".
Moderna očekivanja
Većina mama u današnje vrijeme očekuje od svojih kćeri da budu jednako sposobne, obrazovane, emancipirane i uspješne kao i sinovi. Žene se desetljećima bore i ulažu ugroman trud i snagu da društvo promijeni očekivanja prema njima, da svijet vidi i prizna da su žene savršeno sposobne brinuti o sebi, pobjeđivati i postizati ciljeve, kako na sportskom borilištu tako i u vlastitu domu ili na poslu. Žene više ne žele sjediti za tkalačkim strojem (u figurativnom smislu rečeno) i čekati princa na bijelom konju koji će ih bespomoćne i jadne spasiti od siromaštva, grube stvarnosti ili nevolje, pretvoriti ih u princeze i brinuti se za njih. Cure su zasukale rukave i same će se pobrinuti da budu sretne i ispunjene.
Većina mama ne potiče svoje kćeri da biraju samo jednu boju, igraju se samo s jednom vrstom igračaka (na kojima su princeze) i maštaju samo o jednom - ružičastom svijetu princeza. Ipak, u jednom će trenutku u njihovu domu možda doista prevladati ružičasta - ružičasti til, ružičaste majice, haljinice i torbice, lutkice princezice, bojanke s princezama, ružičasti biciklić i tako dalje. Nešto od toga doći će kao poklon, nešto će curice same izabrati i to je možda doista kod nekih djevojčica neizbježno.
Ponudite više opcija, dozvolite im da biraju
Nije sve tako sivo, nije sve tako ružičasto. Roditelji rijetko nameću djeci boje razmišljajući pritom o rodnom identitetu i rodnim ulogama. Sve se događa spontano i na kraju ispadne da zapravo djeca biraju ono što se njima najviše sviđa. Roditelji ne mogu djecu prisiliti da im se neka boja, igračka, odjeća sviđa. Iako još ne znaju zavezati cipelu, ne znači da kikići nemaju svoj ukus i preferencije.
Isto tako, ako biraju i vole ružičasto, to ne znači da će se djevojčice utopiti u stereotipnim i staromodnim ulogama ili izgubiti u svijetu bajki. Štoviše, djevojčice koje vole princeze s jednakom će se strašću vjerojatno igrati i s kamionima, životinjicama, kanticama i lopaticama te kroz igru iskušati razne uloge i maštarije.
Ono što roditelji mogu je djevojčicama ponuditi što više opcija, više boja, više edukativnih igara, više raznovrsnog sadržaja i dozvoliti im opet da same izaberu što im se sviđa. Čak i ako odaberu nešto što mi odrasli smatramo previše rodno i spolno stereotipnim, možemo im objasniti da stvarni život nije bajka i što bi se dogodilo da jest.
Čini se kako neke djevojčice prirodno garvitiraju prema ružičastom, pa možda ni nema smisla zabranjivati im i spriječavati ih u tome. To je samo faza. Kad postanu tinejdžerice rozo će zamijeniti crnim ili sivim. Pa opet neće biti dobro. I tako dok ne odrastu...