Djeca vole dobivati darove. Posebno vole igračke i slatkiše. Njih se nikada i nikako ne mogu zasititi i uvijek će željeti još. Čak i ako roditelji imaju novaca da djeci često kupuju ono što djeca žele, trebaju jako dobro promisliti je li to baš i pametno. Naime, materijalne stvari donose trenutačnu sreću, i djeci i odraslima, ali ono što nas doista čini ispunjenima, zadovoljnima i sretnima ipak su iskustva koja dijelimo s dragim ljudima. Dijete će se razveseliti zbog igračke, ali će se još više veseliti samom iskustvu igranja. Više će ga radovati da se roditelji s njime igraju bez igračaka, nego sve igračke ovog svijeta. Na kraju će ionako igračke završiti u nekoj kutiji, na tavanu ili u podrumu, a pozitivni učinci druženja s roditeljima trajat će vječno i povezati mamu i tatu s djecom na još dubljim razinama.

Kada učimo djecu da više vrednuju iskustva od materijalnih stvari, trebamo ih naučiti strpljenju, odnosno odgađanju potrebe i ugode. Ako im je nešto materijalno važno, djecu se treba naučiti da na to čekaju i da nauče živjeti i bez toga.

Nije dovoljno samo reći “Ne”

Djeca će vrlo otvoreno zatražiti nešto od roditelja.

– Mama kupi mi nove Legiće!

Odgovor mame ili tate bit će: – Ne može.

No stručnjaci kažu da to nije dovoljno. Djetetu treba objasniti razliku između želja i potreba. Ako se djetetu stalno govori jasno i odrješito “Ne” bez ikakvog objašnjenja, ostavljamo stvari nedorečenima. Dijete se pita zašto ne smije nešto dobiti i zaključuje da su roditelji jednostavno zločesti. Ako se kroz duže vremensko razdoblje djeci samo govori “Ne” bez objašnjenja, to može biti jednako loše kao da im na svaku želju kažemo “Da, može”. Zato im treba dati neki uvid u to, zašto nešto neće dobiti.

Stoga je puno bolje djetetu reći primjerice: – Nećeš danas dobiti nove Legiće. Znam da te to ljuti/rastužuje, ali to je jako poseban dar za tebe, pa ćemo zajedno pričekati neki poseban dan kada ćeš ih dobiti. A taj poseban dan je tvoj rođendan (ili Sveti Nikola, Božić, imendan, kraj školske godine ili neki drugi “veliki” dan). Do tada ćemo se zajedno igrati s Legićima koje već imaš.

Time dijete učimo da se snosi s odgađanjem zadovoljenja potrebe, da više vrednuje materijalne stvari, ali i da se nauči živjeti bez njih. Fokus se stavlja na iskustvo igranja, a ne na materijalnu stvar.

Neka dijete osjeti da mu je nešto uskraćeno

Svako dijete mora imati zadovoljene životne potrebe – hranu, topli i sigurni dom, odjeću i higijenu. No stručnjaci kažu da je u redu da dijete iskusi da mu je nešto uskraćeno. Djeca moraju osjetiti kako je to kada ne dobiju nešto što silno žele. Tako je to i u životu. Neće uvijek moći dobiti ono što žele. Djecu treba odgojiti tako da nauče raditi i zaraditi za ono što žele imati. A to podrazumijeva strpljenje i predanost nekom cilju.

Kada im odbijemo kupiti nešto što žele, djeca će se ljutiti, plakati, govoriti da ih ne volimo. Ali upravo je to trenutak učenja. Djetetu treba dozvoliti da izbaci frustraciju na primjereni način, a potom, kad se smiri, može mu se objasniti zašto ne može dobiti nešto što želi.

Treba imati na umu da su djeca prirodno orijentirana na sebe i kreću s pozicije “Što ja želim?”. No roditelji to mogu okrenuti u svoju korist na način da djeci daju izbore. Na primjer: “Ako želiš na jesen krenuti u plesnu školu, ne možemo ovog ljeta ići svaki tjedan u McDonalds”.

Neka štede i sami si kupuju igračke

Djeca dobivaju džeparac od baka i djedova i članova šire obitelji. Roditelji ih mogu darivati za rođendan i blagdane, ali bi bilo dobro da si ono što jako žele ponekad kupe od “svog” novca. Time će dobiti uvid u to što znači štedjeti i odreći se novca za stvar. Možda će više potom i cijeniti stvari koje dobivaju i koje su uzimali zdravo za gotovo.

Pokažimo djeci da su iskustva vrjednija od stvari

Najbolji način odgoja i učenja je učenje po modelu. Pokažimo djeci koliko su iskustva važnija i koliko nas više usrećuju od nekih stvari na koje za nekoliko dana zaboravimo. Djeci će najdragocjenije što im možemo dati, biti vrijeme koje im posvećujemo. Potrebno je da kao obitelj osjete zadovoljstvo u izletima, šetnjama, igranju s roditeljima, glupiranju i smijehu, pričanju viceva, plesanju i pjevanju po kući… To su prekrasna iskustva i uspomene. Igračke dolaze i odlaze, ali zajedničko vrijeme i druženje produbljuju odnos i djecu dugoročno čine sretnim osobama.