Neka djeca jako se vežu uz plišance i to obično uz jednog ili dva koji s njima dijele krevetić od prvog dana. Druga će se emocionalno vezati uz dekicu u koju su od dojenačke dobi bili zamatani, a kasnije su je jednostavno počeli koristiti kao sredstvo utjehe. Zašto je bebama i djeci važno imati dekicu tješilicu i što im taj komadić mekane tkanine predstavlja i znači?

Kada odrasle osobe ili djeca prožive neku veliku traumu, službenici hitne ili neke druge pomoći zamataju ih u deke. To nije slučajno i samo zbog hladnoće. Zamatanje u deke pruža osjećaj sigurnosti i udobnosti. Mnogu stručnjaci preporučuju čvrsto zamatanje novorođenčadi i beba, posebno onih nemirnijih i nervoznijih, jer im omotana i stisnuta tkanina oko njih daje osjećaj kao da su ponovno u maternici. Zamatanje dekom oponaša na podsvjesnoj razini uvjete u maternici gdje nam je bilo toplo, ugodno i gdje smo se osjećali sigurno i zaštićeno.

Isto tako, sve više bolnica dozvoljava razne verzije pletenih dekica za nedonoščad. U Hrvatskoj sve više maha uzima pokret CRO Hobbyce za malene bebice (hobotnice za prerano rođene bebe): Odobrilo ga je i Ministarstvo zdravstva. Radi se o heklanim hobotnicama koje se stavljaju u inkubator malim bebicama i one im pružaju ugodu i utjehu. Krakovi hobotnica oponašaju pupčanu vrpcu s kojom se beba “igrala” i u maternici.

Zašto bebama i maloj djeci treba dekica, plišanac ili neka druga tješilica?

Dekice su praktična i emocionalna potreba kod beba. Neka djeca i nakon prvog rođendana još će godinama dekicu nositi sa sobom i u svim prigodama. Neka djeca nosit će je u vrtić, na rođendane prijatelja, na nedjeljni ručak kod bake, u igraonicu i na sva druga mjesta, a posebno ona gdje se ne osjećaju najbolje – kod zubara, liječnika, kada idu među nepoznate ljude i slično, a iz razloga da im dekica bude utjeha i pruža im osjećaj sigurnosti u nepoznatim situacijama.

Snažnija povezanost s tješilicama započinje oko prve godine života kada beba shvati da je mama kao objekt njihove sigurnosti zapravo zasebni entitet. Vezanje za druge objekte jedan je od načina na koji beba pokušava uspostaviti vezu sa stvarima koje nisu mama (ili tata). U većini slučajeva taj objekt je nešto mekano, ugodno i nešto što ih može utješiti. S dekicom i plišancem beba započinje komunikaciju o svojim osjećajima još puno prije no što zna govoriti. Uz omiljenu dekicu beba započinje vježbati svoju neovisnost, uči “brinuti se za sebe” a da istovremeno ima osjećaj kontrole nad svojim bivanjem i okolinom. Potrebe da se osjećamo sigurno i zaštićeno, ali da istovremeno razvijamo vlastiti individualizam, su urođene i prirodne.

I dok se roditeljima prljava, zamrljana, poderana i razvučena dekica čini kao užasni komad tkanine koji što prije treba baciti, za dijete je ona predmet duboko ukorijenjen u njihovu osobnost, jer im pomaže umanjiti stres i napetost, pomaže im opustiti se prije spavanja, pruža im utjehu kad su umorni. Dekica ili plišanac posebno su važni kad je malo dijete odvojeno od roditelja ili poznate okoline. Ponekad dekica može zamijeniti mamin zagrljaj.

Prevelik/a si za dekicu i plišanca

Znajući sve gore navedeno – kada je i da li je u redu djetetu u određenoj dobi oduzeti taj omiljeni predmet utjehe i sigurnosti? Mnogi stručnjaci smatraju da to nije dobra ideja. Oduzimanje dekice ili plišanca i prisiljavanje djeteta na odricanje kako bi bio “veliki dečko” ili “velika cura”, zapravo smanjuje njihovu neovisnost.

Ako razmišljamo dugoročno, čak i 13-godišnjak koji još uvijek ima svog medvjedića, vjerojatno ga neće nositi u školu ili zabavu. Ako taj medvjedić leži na krevetu ili pokraj kreveta, postoji li doista bilo kakva šteta u tome? Pogotovo ako to dijete čini sretnim? Nasilno oduzimanje predmeta utjehe manje je poželjno od toga da izmučena dekica i medo bez uha i repa jednostavno i dalje žive s vama. Plišanci i druge tješilice upravo su i dizajnirane da djetetu pruže utjehu u stresnim vremenima.

Ono što roditelji mogu učiniti je u predškolskoj dobi lagano dijete navikavati da svoju tješilicu ne nose svugdje, jer kada dijete krene u prvi razred, dekica neće s njime ili njom moći sjediti u školskoj klupi. Nije potrebno rugati se djetetu i govoriti mu da je to samo za bebe. Dovoljno je pružati i stvoriti neka nova iskustva u kojima neće biti dekice i u kojima će dijete naučiti da može biti odvojeno od svoje tješilice, a opet sigurno da ga dekica ili plišanac čekaju kod kuće.

Dijete koje se socijalno razvija i uči čitati znakove okoline, ionako će samo shvatiti kako okolina reagira na njegovu tješilicu i prirodno i samostalno se početi od nje odvajati. Najbolje je pustiti djetetu da i u tome ima kontrolu i polagano samo odlučuje o tome koliko mu je te vrste utjehe potrebno i kada.
Najčešće u roditeljstvu, ono što mama i tata smatraju ogromnim pitanjima, zapravo nije ništa drugo nego faza razvoja koja na kraju jednostavno prođe sama od sebe.